Korona-Igre

Sedamdeset i prve Dubrovačke ljetne igre odvijale su se u jeku pandemije koronavirusa od 10. srpnja do 25. kolovoza. Novi, korona-program oblikovao se u zadnji tren i bio je znatno reduciran: izvedeno je samo četrdeset i devet programa u četrdeset i sedam programskih dana, a korišteno je samo trinaest scenskih i ambijentalnih dubrovačkih lokacija.

Počevši s neobičnom ceremonijom svečanog otvaranja, koja je razočarala brojne Dubrovčane, održanom u Gradskoj luci, a ne pred crkvom svetoga Vlaha, Sponzom, Zvonikom i Orlandom, izvedeno je trideset dramskih izvedbi, sedam glazbenih, dvije plesne, tri folklorne, tri izložbe i tri druga popratna događanja.

Dramski program, na veliku žalost vjernih posjetitelja, odvijao se najvećim dijelom na Gradcu i u manjim prostorima Grada. Tako je i prvo gostovanje, predstava Tri sestre Bobe Jelčića prema istoimenoj Čehovljevoj drami u produkciji Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, izvedeno 13. srpnja u Parku Gradac uz snažan vjetar, koji je onemogućio dobru recepciju u Zagrebu zapažene predstave, u kojoj se u Dubrovniku najviše istaknula furiozna i ironična Jadranka Đokić u ulozi Maše. Zbog vjetra je prva od dviju izvedbi održana u reduciranu, jednodijelnom obliku, bez pauze, a 14. srpnja vjetar je popustio, ali se u publiku uvukao strah od virusa COVID-19.

Ozren Grabarić kao Grižula i Nataša Dangubić kao Omakala u posljednjoj ovogodišnjoj festivalskoj premijeri / Snimio Marko ErcegoviĆ

Reducirani program
slabije kvalitete

Posljednjih godina dio programa Igara odigrava se u ozračju Šibenskoga festivala djeteta i namjenjuje dječjoj publici. Tako je vikend 18. i 19. srpnja bio posvećen predstavama za djecu i mlade: Domaši Ane Marije Veselčić predočili su potresnu sudbinu djece odrasle u dječjim domovima, a lutkarska Stonoga Goga Andrijane Grgičević sasvim suprotnu, priču o djevojčici koja slijedi modu, obje u produkciji Gradskog kazališta lutaka Split izvedene su u atriju Poslijediplomskog središta, a zahvaljujući suradnji sa zakladom Caboga Stiftung.

Najmlađa publika, svega pedesetak gledatelja, mogla je na igralištu Collegium Ragusinum pogledati i uprizorenje bajki dubrovačkog kraja – 1. kolovoza praizvedbu glazbenoscenskog djela Zlatno libro u koprodukciji Igara i Kazališta Marina Držića te uz potporu zaklade Caboga Stiftung, u režiji Helene Petković i glazbu skladatelja Ivana Končića pod dirigentskom palicom Franka Klisovića.

Jedna od najboljih predstava na Igrama 2020. bila mi je ona Zagrebačkoga plesnog ansambla, njihova recentna predstava Gore, nastala prema koreografiji Ferenca Fehéra izvedena 19. srpnja u Parku Gradac zahvaljujući i Plesnoj mreži Hrvatske. Publiku je oduševio cjelokupan estetski sklad predstave o sudbini šest mladih plesačica. Amazonski freestyle pokreti sljubili su se s gracilnosti i odlučnosti te egzistencijalnom hrabrosti iznimnih plesačica stvorivši pedesetominutno savršenstvo suvremene plesne umjetnosti.

Autorski projekt Saše Božića Mara i Kata, nastao u suradnji s dramskim umjetnicama Natašom Dangubić u ulozi Mare i Doris Šarić Kukuljica u ulozi Kate, jedan od malešnih korona-projekata ovoga ljeta, premijerno je izveden 20. srpnja na Kazermi pod Svetom Marijom. Inspirirana emisijom HR Radio Dubrovnika Na posjedu u kundurica i knjigom Dubrovačke kundurice Dese Begović Mrkušić, predstava počinje tamo gdje originalna radijska emisija interpretatora Žuže Egrenyi, Dese Begović Mrkušić i Tomislava Šuljka okončava. Prvi dio predstave odvija se danas, drugi 2000. godine, s prisjećanjima na devedesete, uz neke dubrovačke glazbene hitove, a treći 2040, kad se Mara i Kata pojavljuju kao jedine preostale stanovnice Grada. Renomirane glumice, rođene Dubrovkinje, u zapuštenome dvorištu svom se snagom, prije svega živim dubrovačkim govorom, trude nasmijati publiku strategijom trača, kundurarije, ogovaranja… dotičući se problema svakodnevice, aktualnosti, političara…

Druga dramska premijera Festivalskoga dramskog ansambla, sinteza peripatetičnoga performansa i poetskoga teatra u režiji Dore Ruždjak Podolski i Marine Pejnović, predstava Dubrovačka zrcala – tri struka lovorike, pelina i vrijesa, izvedena 27. srpnja, nastala je prema izboru tekstova Hrvoja Ivankovića, a odigrava se na južnim obrubima Grada, većinom na rudimentima dubrovačke prošlosti nakon velike trešnje 1667. Ambijentalno i redateljski najdorečenijim činio mi se prvi dio predstave, Na Andriji, utemeljen na proznim i pjesničkim fragmentima djela Iva i Luja Vojnovića, uz proplamsaje Ivana Gundulića, Dživa Bunića Vučića i Miroslava Krleže te Johanna Georga Kohla i Ide von Düringsfeld, s fokusom na Dubrovnik kao na obesvećeni hram i kulisu. Drugi dio predstave, posvećen dubrovačkoj dionici pjesnika i dramaturga Milana Milišića, koji je poginuo kao civilna žrtva za vrijeme neprijateljskoga napada na Dubrovnik u Domovinskom ratu u listopadu 1991, koreografski i glumački, unatoč redateljski dobro ambijentaliziranu prostoru na Pustijerni, ne uspijeva dosegnuti bit Milišićevih pjesama i eseja te odnosa prema Gradu pa se čini da je predstava Ljubičasti Stradun prema Milišićevu djelu u izvedbi Studentskoga teatra Lero i režiji Davora Mojaša bila bolja. Treći dio odvija se na Poljani Mrtvo zvono, a određen je kao „groteskni muzički antispektakl“ utemeljen na satiričnoj poemi Gomnaida iz 1646. Junija Džona Palmotića, koju i sama godinama analiziram sa studentima kroatistike kao primjer oštre hrvatske satire. I dok se Palmotić osvećuje De Sorgu, Sorkočeviću, nejasno je kome se ruga glumačka družina te predstave parodirajući Palmotićevu parodiju: političarima, vladi, Gradu, sebi, svima, današnjem dokturu Merdu? U šouu sa zvijezdama glasovima dijaspore pobijedi Nikša Butijer, a za nagradu dobije pravu zahodsku školjku i biva ovjenčan toaletnim papirom. Većina publike ima maske pa se ne vidi tko se smije takvu završetku.

Orlando u rukama
Rade Šerbedžije

U Parku Gradac 6. kolovoza gledali smo gostujuću predstavu Tko se boji Virginije Woolf? Kazališta Ulysses i Beogradskoga dramskog pozorišta, nastalu prema remek-drami Edwarda Albeeja u širokopoteznoj režiji Lenke Udovički. Predstava je snažna kritika bešćutne mlade generacije koja misli samo na zaradu i podmetanja te dijela uhljebljenih sveučilišnih profesora. I ovaj put Gradac se hrvao s olujnim vjetrom, ali to nimalo nije smetalo Radi Šerbedžiji u naslovnoj ulozi Georgea da zadivljenoj publici pokaže što znači samozatajna, karizmatična a eruptivna kazališna gluma, osvajajući jednako izvrsnim, standardnim hrvatskim jezikom, rijetko viđenim na suvremenim hrvatskim pozornicama, s ulogom stopljenim pokretima, i suigrom s partnerima i publikom. Veličanstvenoj i vehementnoj Šerbedžijinoj glumi ovaj se put pridružila i intrigantna gluma Katarine Bistrović Darvaš kao Marthe, uz koncentriranu glumu mladih Martina Grđana i Romine Tonković u ulogama Nicka i Honey.

Predstava Kazališne družine KUFER i KunstTeatra Marta i sedam strahova izvedena je 9. kolovoza u Lazaretima prema tekstu Ivane Vuković, a u režiji Natalije Manojlović. Progovarajući o tjeskobama odrastanja dvadesetogodišnje Marte, predstava se ističe najviše maštovitom igrom predmeta i videa te spojem plesa Andreje Jandrić i glume Matije Čigira, a zahtijeva veći rad na dramaturgiji.

O strahovima, ali onim intimnijim i odraslim, progovara i plesna predstava Zagrljaj koreografkinje Meleat Fredriksson u produkciji Centra za izvedbene umjetnosti Vitlycke iz Švedske, premijerno izvedena u sklopu projekta Future Epics sufinanciranog sredstvima programa Europske Unije Kreativna Europa, 17. kolovoza u Lazaretima. Prikaz otuđenosti u švedskom društvu i žudnju za radosti šarmantno ostvaruje troje mladih izvođača, s nekoliko izvedbenih nesigurnosti.

U istom je lazaretskom prostoru 13. kolovoza, također u sklopu projekta Future Epics, premijerno izvedena i predstava Intimnost redatelja Andreja Nosova i dramaturginje Biljane Srbljanović u produkciji Fondacije Heartefact iz Beograda. To je ujedno bila i jedina festivalska predstava koja se izravno bavila posljedicama pandemije koronavirusa na svakodnevni život. U predstavi nisam prepoznavala toliko rukopis Biljane Srbljanović koliko intimne životne priče dvoje protagonista, glumaca Leona Lučeva i Jelene Graovac, koji, uz vidljivu tremu veći dio predstave, okreću leđa jednom, većemu dijelu publike.

Posljednja ovogodišnja festivalska premijera, Držićeva Grižula u režiji Petre Hrašćanec i Saše Božića i izvedbi Festivalskoga dramskog ansambla, u suradnji s Akademijom dramske umjetnosti u Zagrebu, izvedena je 20. kolovoza u Parku Gradac, u okviru projekta Future Epics, i u potpuno istovjetnoj ambijentalnoj impostaciji kakva je bila legendarna predstava Grižule u režiji Joška Juvančića na zlatnim Igrama 1967. Ovaj put, međutim, redatelji nisu mogli izabrati tako izvrsne mlade glumce kakvi su tad bili Rade Šerbedžija i Mustafa Nadarević u nosivim ulogama mladića, uza Špiru Guberinu i Mariju Kohn u ulogama Grižule i Omakale, nego su se morali ekstremno truditi kako bi studenti glume i plesa zaživjeli u Držićevim ulogama na Gradcu. To većini mladih izvođača nije uspjelo unatoč velikom trudu u svladavanju dubrovačkoga idioma hrvatskoga jezika i pokreta zasnovanih na dojmljivoj etnoglazbi s prokliznućima glazbe noćnih barova Nenada Sinkauza. Autori predstave koncepciju grade na revalorizaciji urbanoga prostora kao mjesta žudnje suprotno od preokrenuta Držićeva bijega od Grada, a iz teksta predstave izostavljaju ključne metafore, osobe i alegorije Mudros, Pravdu i Slavu Nebesku. Dojmljiv ambijent uspijevaju osvojiti već komedijski rutinerski Ozren Grabarić (s doduše purgerskim vokalima) kao Grižula i spontana i šarmantna Nataša Dangubić kao Omakala, koja jedina govori savršen dubrovački idiom. Pohvaljujem inicijalno dobru koncepciju žudnje i antižudnje, a mlade glumce upućujem na čitanje i čitanje Držićevih i drugih tekstova hrvatske baštine i suvremenosti, koje bi im trebalo produbiti emociju i izbrisati osjećaj hladnoće kojima su nas zasipali svojim ulogama u predstavi koja bi trebala govoriti o ljubavi.

Nagrada Orlando za najbolje umjetničko ostvarenje u dramskom programu 71. Igara dodijeljena je, potpuno zasluženo, Radi Šerbedžiji za ulogu Georgea u predstavi Tko se boji Virginije Woolf? 25. kolovoza u Sponzi.

Izvrsno je što su ove, korona-Igre, uopće održane, ovaj put koncepcijski dosljedno, s eskapizmom u središtu na rubnim dijelovima Grada i u manjim prostorima i što su pokazale disanje kulture unatoč činjenici što je većina dramskoga dijela programa prikazana na račun kvalitete: dio izvođača unatoč svim naporima nije uspio prijeći barijeru prema publici – strah od korone možda ih je paralizirao u umjetničkim nastojanjima.